Djela apostolska 19:41

Croatian Bible

span data-lang="hrv" data-trans="cro" data-ref="act.19.1" class="versetxt"> Dok je Apolon bio u Korintu, Pavao, pošto prođe gornje krajeve, dođe u Efez, nađe neke učenike pa ih upita: "Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?" Oni će mu: "Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti." Nato će on: "Kako ste onda kršteni?" "Krštenjem Ivanovim", odvrate oni. Nato će Pavao: "Ivan je krstio krštenjem obraćenja govoreći narodu da vjeruje u Onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa." Čuvši to, krste se u ime Gospodina Isusa, pa kad Pavao položi na njih ruke, dođe Duh Sveti na njih te stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati. Bijaše u svemu dvanaestak muževa. Onda Pavao uđe u sinagogu te je tri mjeseca hrabro raspravljao i uvjeravao o kraljevstvu Božjem. Ali kako neki, okorjeli i nepokorni, ocrnjivahu ovaj Put pred mnoštvom, odstupi od njih, odvoji učenike i danomice raspravljaše u školi nekog Tirana. Trajalo je to dvije godine, tako da su svi azijski žitelji, Židovi i Grci, čuli riječ Božju. Bog je pak činio čudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovima tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili. Zato i neki Židovi zaklinjaoci-potukači pokušaše zazvati ime Gospodina Isusa nad one koji imahu zle duhove. Govorili su: "Zaklinjem vas Isusom koga Pavao propovijeda." To činjaše sedam sinova nekog Skeve, židovskoga velikog svećenika. Zli im duh odvrati: "Isusa poznajem i Pavla znam, ali tko ste vi?" I čovjek u kome bijaše zli duh, nasrnu na njih i nadjača ih te oni goli i izranjeni pobjegoše iz one kuće. Doznaše to svi žitelji efeški, Židovi i Grci, pa ih sve obuze strah te se stade veličati ime Gospodina Isusa. Mnogi pak od onih koji su povjerovali dolazili su ispovijedati i očitovati svoja djela. I podosta onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali ih pred svima. Procijeniše ih te nađoše da vrijede pedeset tisuća srebrnjaka. TAko se snagom Gospodnjom Riječ širila i jačala. Pošto se to ispuni, naumi Pavao preko Makedonije i Ahaje otići u Jeruzalem te reče: "Pošto budem ondje, trebat će da i Rim vidim." Onda posla u Makedoniju dvojicu svojih poslužitelja, Timoteja i Erasta, a on provede još neko vrijeme u Aziji. Nekako u ono doba nasta nemalena pobuna protiv ovog Puta. Neki srebrar, imenom Demetrije, izrađivao je srebrne hramiće Artemidine i namicao obrtnicima nemalu dobit. Skupi on njih i sve koji su se bavili takvim poslom te im reče: "Ljudi, vi znate, u ovom je umijeću naše blagostanje. A vidite i čujete da je taj Pavao ne samo u Efezu nego gotovo i u svoj Aziji uvjerio i preokrenuo poveliko mnoštvo govoreći da nema bogova rukama izdjeljanih. Tako prijeti opasnost ne samo da na zao glas dođe naše zanimanje, nego i to da se ništa neće držati do hrama velike božice Artemide te će nestati veličanstva one koju štuje sva Azija i sav svijet." Čuvši to, razgnjeve se pa poviču: "Velika je Artemida efeška!" Sav se grad uskomeša; jednodušno nahrupe u kazalište vukući sa sobom Makedonce Gaja i Aristarha, suputnike Pavlove. Kad je Pavao htio među narod, ne dopustiše mu učenici. Čak i neki azijarsi, njegovi prijatelji, poslaše k njemu i zamoliše da ne dolazi u kazalište. Jedni su izvikivali jedno, drugi drugo jer je skup bio uskomešan te mnogi nisu ni znali zašto su se strčali. Neki iz svjetine uputiše nekog Aleksandra jer su ga Židovi gurali naprijed. Aleksandar pak mahnu rukom i htjede se obraniti pred narodom. Ali kada doznaše da je Židov, udarahu gotovo dva sata svi u jedan glas: "Velika je Artemida efeška!" Onda tajnik umiri svjetinu pa reče: "Efežani! Tko to od ljudi ne zna da je grad Efez čuvar hrama velike Artemide i kipa s neba palog? Budući dakle da je to neporecivo, valja da budete mirni te ništa brzopleto ne činite. Doveli ste ove ljude, a nisu ni svetokradice ni hulitelji naše božice. Ako pak Demetrije i njegovi obrtnici imaju protiv koga kakvu tužbu, sudovi se sastaju, a tu su i prokonzuli. Neka se tuže! Ištete li pak što drugo, u zakonitu će se skupu riješiti. Ta izlažemo se opasnosti da za ovo današnje budemo optuženi s pobune jer nema nikakva razloga kojim bismo mogli opravdati ovu strku." To rekavši, raspusti skup.

Bible Verse Review
  from Treasury of Scripure Knowledge

when: Proverbs 15:1, Proverbs 15:2, Ecclesiastes 9:17

he dismissed: Psalms 65:7, 2 Corinthians 1:8-10

Gill's Notes on the Bible

And when he had thus spoken,.... Or delivered this oration, made use of the above arguments, reasonings, and expostulations:

he dismissed the assembly; he ordered them to break up, and every one to return home in peace, and go about his own business; and thus Paul, and his companions, were delivered from an imminent danger they were exposed to.

Barnes' Notes on the Bible

Dismissed the assembly - τὴν ἐκκλησίαν tēn ekklēsian. The word usually translated “church.” Here it is applied to the irregular and tumultuous “assemblage” which had convened in a riotous manner.

Clarke's Notes on the Bible

Verse Acts 19:41. He dismissed the assembly. — την εκκλησιαν. Another proof that the word εκκλησια, which we generally translate church, signifies an assembly of any kind, good or bad, legal or illegal.

1. How forcible are right words! From the conduct of this prudent, sensible man, we may learn how much influence persons of this character may have, even over the unbridled multitude. But, where the civil power associates itself with the lawless might of the many, THERE must be confusion and every evil work. What a blessing to the community is the civil law! Were it not for this, the unthinking multitude would destroy others, and at last destroy themselves. Law and justice are from God; and the civil power, by which they are supported and administered, should be respected by all who regard the safety of their persons or property.

2. Though the ministry of St. Paul was greatly blessed at Ephesus, and his preaching appears to have been very popular, yet this sunshine was soon darkened: peace with the world cannot last long; the way of the Lord will always be opposed by those who love their own ways.

3. How few would make an outward profession of religion, were there no gain connected with it! And yet, as one justly observes, religion is rendered gainful only by some external part of it. For this very reason, the external part of religion is always on the increase, and none can find fault with it without raising storms and tempests; while the internal part wastes and decays, no man laying it to heart. Demetrius and his fellows would have made no stir for their worship, had not the apostle's preaching tended to discredit that by which they got their wealth. Most of the outcries that have been made against all revivals of religion-revivals by which the Church has been called back to its primitive principles and purity, have arisen out of self-interest. The cry of, the Church is in danger, has been echoed only by those who found their secular interest at stake; and knew that reformation must unmask them and show that the slothful and wicked servants could no longer be permitted to live on the revenues of that Church which they disgraced by their lives, and corrupted by their false doctrines. He that eats the Church's bread should do the Church's world: and he that will not work should not be permitted to eat.